Organizator PD «Borik» Đurđevac

SUDIONICI:

Savjetnik: Darko Berljak – tajnik HPS-a
Voditelj: Đuro Petrović – predsjednik PD Borik,  Đurđevac
Članovi ekspedicije:        

  • Bocak Nedeljka - Neda, Đurđevac
  • Bobovčan Ivana - Boba , Đurđevac
  • Drlje Dalibor, Zagreb
  • Fancev Mladen, Virje
  • Ferenčić Đuro, Đurđevac
  • Fogec Brigita, Zagreb
  • Fuček Milica, Đurđevac
  • Gajšek Franc, Ljubljana
  • Gojak Branimir, Zagreb
  • Kanižaj Josip- Bily, Koprivnica
  • Mahovič Martin, Đurđevac
  • Margareta, Ljubljana
  • Milašinović Siniša, Đurđevac
  • Novotni Nada, Daruvar
  • Orač Željko, Đurđevac
  • Patačko Slavko, Zagreb
  • Sabljić Željko - Kiki, Đakovo
  • Senzel Zrinka, Đurđevac
  • Stankir Željko, Đurđevac
  • Šabić Ljiljana, Samobor
  • Tkalac Berislav - Bero, Županja
  • Tomaš Smiljana, Vrbovec
  • Župčić Darko, Bjelovar

Gdje je sve počelo? – često je pitanje. Sve je započelo u siječnju 2002 godine osnivanjem planinarskog društava Borik Đurđevac i presjednikom Đurom Petrovićem. Đuro je u svojem dosadašnjem planinarskom stažu bio na Kilimanđaru, nekoliko puta u Nepalu i puno puta na Slovenskim planinama. Svojim iskustvom i pričama o proteklim putovanjima, te putovanjima po Hrvatskim i Slovenskim planinama u nama se stvorila glad za sve većim podhvatima. I u ljeto 2003 godine rodio se Projekt Kilimanjaro 2005. Dvadesetak članova PD Borik osmislilo je i izradilo projekat na tridesetak strana sa jasnim prikazom ciljeva, aktivnostima i financijskim planom , te krenulo u realizaciju projekta.

Pripreme su trajale godinu i pol. Kako se vrijeme polaska približavalo tako su i bili sve učestaliji izleti u planine. Na Velebit, Ivanščicu, Sljeme, Gorski Kotar, Krndiju, Julijske Alpe, Gran Paradizo, južni Karpati, Triglav, Paklenica….  I k tome svemu svatko je zadnja tri mjeseca intezivno trenirao trčeći, vozeči bicikl, u teretani, ovisno o vremenu i mogućnostima.

I došao je i dan polaska . Srijeda 26.01.2005. godine.  Snjeg je padao ko blesav. Do tog dana nije ga bilo u većim količinama no na dan odlaska je padao ko lud. Na Trgu Svetog Jurija u Đurđevcu ispratili su nas gradonačelnik i  dožupan predajući nam zastavu grada i županije . Naš odlazak zabilježili su novinari i televizija. I krenuli smo busom do Zagreba gdje smo prespavali u hostelu da bi bez brige i žurbe sutradan u 7 sati, bili na zagrebačkom Plesu.

U četvrtak 27.01., cijela se ekipa sakupila na Plesu, nas 25 . Nakon čekiranja i predaje prtljage ukrcali smo se u avion i poletjeli u 8 i 25 iz Zagreba za Amsterdam. U Amsterdam smo stigli za dva sata i sve do 5 popodne smo imali za razgledavanje grada. Taman da se malo prevozamo po amsterdamskim kanalima i priošećemo po ulicama tog lijepog povijesnog grada. U 20.05 sati , ukrcali smo se u avion za Nairobi i uspješno uzletjeli.

U petak 28.01. sletjeli smo u Nairobi nakon devet sati leta. Platili ulazne vize ( 50 dolara) i ukrcali se u dva mini busa. Dočekao nas je Roman, šef agencije Eyes  on Africa i Mozes, crnac koji je poslije stalno bio sa nama. Busom smo se vozili kroz Keniju do Tanzanije. Kratko smo stali na granici Kenije i Tanzanije, platili 50 dolara Tanzanijsku vizu, malo trgovali sa upornim crncima sa hrpu njihove domaće bižuterije, i krenuli dalje. Oko nas su se nizali afrički krajolici, prvo prilično suhi a kako smo se približavali Kiliju sve je bilo zelenije.  Prespavali smo u gradu Moshi u za one prilike super luksuznom hotelu sa bazenom. Jedva smo dočekali tuš i osvježenje.

U subotu 29.01. busevima smo krenuli do Nacionalnog parka Kilimanjaro, Marangu gate ( 1830 m)  , gdje smo se upisali u knjigu posjetitelja, dobili naše crne vodiče , nosače i kuhare i krenuli oko 12 sati «pole pole» gore. Na početku na putu kroz đunglu pratila nas je gusta kiša, te nismo puno gledali oko sebe nego smo samo pratili stazu. Ja sam završila u lokvi vode kad sam htjela obkoračiti lokvu vode. Naime glavom sam zapela u drvo koje se preprečilo preko staze i lijepo se odbila od njega i drito sa guzicom tresnula u lokvu. Takva mokra ko i svi drugi stigla sam za 2 sata i 40 minuta u Mandaru hut, prvu kuću na 2 700 m. Oko logora je prašuma te se noću čuju mnogobrojni majmuni kako vrište u neposrednoj blizini koliba. Bili smo smiješteni u glavnoj kući sa blagovaonom dolje i grupnom spavaonom gore na katu.  U logoru ima tekuće vode dovoljno za osnovnu higijenu. Jelo je bilo odlično kao i usluga od strane naših crnih domaćina. Uz njihovu kvalitetnu skrb nismo imali osijećaj da smo tako visoko.

U nedjelju 30.01. u 8 i 30 kretalo se dalje. Savjetnik Berljak i naš glavni vodič Emanuel bili su dosta strogi sa nama i svi smo nastojali biti točni i poslušni. Ipak nas je bilo 24 – etvero a sve je trebalo funkcionirati kao da smo jedno. No sve je teklo po planu. Krenuli smo dalje prelazeći daljnih 10 kilometara hodajući 5 i pol sati. Kretala sam se sporo  bez opterečenja i želje za natjecanjem. Cilj mi je bio stići što više bez brzinskih rekorda. Kako smo se penjali tako se postepeno mjenjao okoliš i umjesto guste prašume oko nas se pojavilo nisko raslinje jako slično našem primorskom raslinju. Do Horombo huta ( 3720 m )  trebalo mi je 5 i pol sati, no nekolicina naših, u malo boljoj kondiciji stigli su za nešto manje od pet sati .

U ponedjeljak 31.03. ostali smo u Horombu i  radi aklimatizacije   popeli smo se na 4 150 m visoku stijenu  Zebra rock. Doista po sebi ima crno bijele pruge. Na toj visini sam počela osijećati glavobolju i srce mi je lupalo ko ludo. No usporenijim hodanjem i dubokim disanjem uspjela sam otkloniti te poteškoće. Navećer smo se okupili u blagovaoni, malo se kartali i zafrkavali i oko 10 smo svi bili u vrećama za spavanje.

U utorak 1.02. krenuli smo prema Kibo kući doista polako kroz  crvenu planinsku pustinju Kilia. Nakon 3 i pol sata hoda ugledali smo Kibo hut ( 4703 m ), no do njega smo još imali dobra dva sata.  Kako smo se penjali tako je i padala tenperatura, od + 25°C na ulazu u nacionalni park do negdje + 5°C kod Kibo huta.  Čim sam stigla u logor odmah sam se zavukla u vreću i odspava, onako iscrpljena, pol sata. Probudili su me za ručak naon kojega smo opet legli spavat jer je buđenje bilo u 23 sata. No malo ko je spavao jer smo se borili sa glavoboljom, a neki su i povraćali.

02.02. točno u ponoć bili smo spremni za najteži dan uspona. Pred nama je bilo 1200 m prilićno strmog uspona. Od nas 25,  dvoje je odmah odustalo na Kibu ostali su krenuli dalje.

Sa čelnim svjeiljkama tiho smo krenuli u koloni pod budnim okom naših vodića i našeg Emanuela. Brigita i Berljak su na sredini puta odustali, Brigita je bila iscrpljena a Berljaka je mućila kičma. Ja sam hodala sa takvom energijom i voljom da to naprosto ne mogu opisti. Imala sam odličan ritam i i malo po malo završila sam na čelu naše kolone i neko vrijeme diktirala tempo uspona. Ljudi su zastajkivali, povraćali, neki su stojeći spavali i ostali bi tako da ih vodići nisu drmali i budili. Svima je falili kisika. Negdje na 5 500 metara poćela sam i ja osijećati vrtoglavicu i mučninu. No uspjela sam doći do daha i uz česta zastajkivanja  nako 6 sati penjanja stigla sam na Gilmans point ( 5 685 m). Na rubu kratera doćekali smo prekrasan izlazak sunca. Bilo je fantastično. Odmah smo krenuli dalje no zbog slikanaja sam malo zaostala i stalno sam bila na začelju. No uz velike unutarnje borbe stigla sam i do vrha. Sa divljenjem sam promatrala izborane bijele ledene stijene oko nas, koje se nažalost iz godine u godinu tope i prema predviđanjma stručnjaka , uz postojeći trend globalnog zagrijavanja, led će se posve otopiti za dvadesetak godina.

Na vrh nas je od 24 stiglo čak 19, što je ogroman postotak s obzirom na dosadašnja iskustva da bar pola penjača odustane. Obavili smo nužna slikanja sa zastavama sponzora i radi hladnoće (cca  - 15°C ) lagano se poćeli spuštati sa ponosom u srcima. Spustili smo se do Kiba, malo se odmorili i ručali i nastavili do Horombo huta. Na silasku se Darko iz Bjelovara poskliznuo i pri padu si rasjekao glavu, no sve je dobro završilo uz stručnu pomoć lječnika u Moshiju.

03.02. Spustili smo se do Moronga huta, tamo ručali, i spustili se kroz prašumu do ulaza u Nacionalni park. Svako od nas koji smo bili na vrhu ili rubu kratera, dobili smo certifikat sa potpisom vodića i uprave parka .

Nakon uspona na Kili slijedio je lakši dio putovanja. U narednim danima posjetili  smo Nacionalne parkove Manyara, Serengeti i Ngorongoro, Viktorijino jezero, jezero Eyasi, selo Masaja i Bušmana, gradove Arusu i Nairobi. Prizori koje smo vidjeli i životinje koje smo sa divljenjem promatrali i fotografirali, duboko su se usjekli u moje sijećanje i vjerojatno ću se svega toga živo sijećati dok budem živa. Doista je Afrika, pogotovo taj dio Tanzanije, nešto čarobno i fascinantno. Pogotovo ljudi koji tamo žive. Unatoč neimaštini i za naša poimanja bijedi, oni ponosno hodaju zemljom sa zadovoljnim sjajem u očima. I to zadovoljstvo je zarazno. Svi smo se vratili kući sa tim nečim iz Afrike u srcu, i svaki put kad nas svakodnevica stisne, izvučemo ta sijećanja u našu memoriju, i dan postane odmah vedriji.

Milica Fuček

Ukratko o nama ...

Planinarsko društvo Borik Đurđevac osnovano je u siječnju 2002. godine. Društvo danas broji oko 100 članova.

Kontakt

Đuro Petrović, predsjednik PD "Borik" Đurđevac
Adresa:PD "Borik", PP 104, 48350 Đurđevac

Info: A sastanci se odvijaju u objektu Zajednice sportova Grada Đurđevca na adresi: A. Radića 4, Đurđevac

Adresa elektroničke pošte: info @ pdborik.hr