U mrklom mraku polako smo napuštali poznati podravski kraj  ne bi li osvojili vrhove našeg najljepšeg nacionalnog parka «Plitvička jezera». Zabljesnuti jutarnjim suncem kroz prozore autobusa, probudili smo se iz kakvog-takvog sna i već uživali u ljepoti jesenske panorame ličkog kraja.

Jutarnji doručak na svježem zraku parkirališta dao nam je snage da pronađemo početak planinarskog puta. Uz topli miris zemlje i ciklama, koje povremeno nosi povjetarac probijajući se kroz još uvijek guste krošnje bukove šume,  šuštanje pod nogama  svježe uvelog lišća, sve više smo napredovali kroz labirint od stabala i kamenih vršaka prema našem cilju.

Osvojivši «Medviđak« svima nam je laknulo, a očarani pogledom koji nije nailazio na zapreke,  neki su  vidjeli i «more». Samo je blaga maglica svemu oko nas davala nježne žuto-smeđe obrise šuma i polja. Odmoreni i okrijepljeni počeli smo se spuštati, no ubrzo netko primijeti  da se mi penjemo, i gle, našli se na još jednom vrhu «Turčić» .Nikome nije bilo žao, zapravo bilo bi žao da nismo vidjeli taj pogled. Pogled koji se pružao na cijeli nacionalni park, u vjerojatnom jednom od najljepših jesenskih dana.

A sada još tri sata laganog koraka po drvenim mostićima ispod kojih  brzo protječe bistra voda, a u daljini gotovo kao  da miruje, modro-zelena voda. Glasan šum bilo Velikog slapa ili Prštavca, iznova očarava svojim snagom i igrom vode. Uz mirnije obale jezera lagano izvijaju svoja vretenasta tijela male i velike pastrve, skrivajući se ispod crvenkastog lišća koje odbačeno pluta površini vode.

Umorni i puni dojmova vratili smo se u stvarnost, iskrcani pred robnom kućom u Đurđevcu.