U subotu nas se skupilo 13 ( sretan broj) i u 5 u jutro smo krenuli sa dva kombija sa našeg starog mjesta ispred robne kuće. U Šemovcima se Dragica sjetila da joj je fotić ostao u autu no naš Bili nije imao razumjevanja za zaboravnost kolegice, te se ona morala pouzdati u Oračevo umjetničko oko, koji je bio i ujedno naš vozač. I tako puni nade da će nas pratiti lijepo vrijeme unatoć lošoj prognozi, negdje kod Karlovca, uletjeli smo u kišne oblake. No nada nas nije napuštala. Puni vedrine u srcu stali smo na kavicu na benzinskoj negdje kod Rjeke. No kiša je lila i lila. Orač je znalački slijedio putokaze dok se Vanda zafrkavala na zadnjem sicu kombija. I stigli smo i do poznatog Istarskog ipsilona, no za nas je postao osmica. Naime, Orač je slijedeći znakove skrenuo na jednom od mnogobrojnih križanja al je naš Bili dobio osijećaj da smo na krivom putu . Vanda je tek tada poćela promatrati okolinu i nije bila sigurna gde smo. I tak zbunjeni , poućeni onom planinarskom, »ako nisi siguran gde si vrati se na poznatu točku»,okrenuli smo se , a drugi kombi nas je poslušno slijedio. I tako smo , zahvaljujući Biliju, krenuli pravim putem – naravno za Sloveniju. Kad smo uvidjeli tu činjenicu opet smo se okrenuli prije naplatnih kućica, onaj drugi kombi za nama, i vratili se na poznatu točku. Nikako da nađemo tunel «Učku». Kasnije smo doznali da Ante iz drugog kombija dobro poznavao put, no nismo ga ništ pitali, nažalost. Napokon smo prošli tunel i skrenuli prema selu Brgudac ( 750 m). Prije Drugog svjetskog rata imalo je 500 stanovnika a danas jedva desetak . Za vrijeme rata selo je bilo sjedište antifašističke borbe Istrana i zato je teško stradalo. Na to podsječaju Spomen-dom uređen u bivšoj školi i spomen – ploča.
Kiša je bila sve jača no nismo se dali smesti, navukli smo kabanice i krenuli prema domu Korita. Prošli smo pored izvora pitke vode i Brajkovoh vrha. Nije nam se baš zaustavljalo jer smo osijećali kak nam voda lagano ulazi u cipele i još kojegdje. Kad smo ugledali drveni dom na Koritima ( 1010 m ), kao da smo ugledali dvorac i kad smo ugledali unutra ugrijanu peć , sreći nije bilo kraja. Svukli smo mokru obleku sa sebe i povješali je oko peći a kuhano vino koje nam je domar na brzake spremio , taaaak je pasalo.
Kad smo se osušili i lupili žig od doma, nismo baš imali volju nastaviti i većina nas se vratilo u Brgudac. Ante ( naš poznavatelj Istre ) i Hrvoje ipak su hrabro krenuli na Planik i potom do Poklona.
Da ne bi prebrzo stigli do doma na Poklonu skrenuli smo prije ulaza u tunel Učka do Vele Drage, kanjona nastalog otapanjem vapnenca . Na poučnoj stazi koja nas je vodila u kanjon saznali smo kako je nastao kanjon i da su otapanjem vapnenca nastali kameni tornjevi visoki do 50 m po kojima se penju alpinisti po 16 prvenstvenih smjerova. Ovaj put nije ih bilo. Tornjevi izgledaju veličanstveno dok se izdižu poput kula čuvara iznad pruge koja prolazi u dnu kanjona. Silazak u kanjon i uspon natrag do kombija nadoknadio je dio planiranog hodanja koji smo propustili, a i vrijeme se smirilo.
Kad smo došli do doma Poklon , Ante i Hrvoje već su nas odavno čekali. Ljubazni domar skuhao nam je neko istarsko varivo, koje nam je baš prijalo nakon hodanja i kiše. Nakon kartanja i nekoliko čašica crnjaka legla sam spavati i uopće mi nije smetalo Oračevo hrkanje. Naime Vesna je spavala kraj njega a ona kaže da ima tajni «tach» kojim smiruje njegovo hrkanje. Čini se da je to točno.
U nedelju , nakon usporenog ustajanja i doručka , negdje oko 9 krenuli smo na Vojak ( 1396 m). Od doma smo hodali po vlažnoj šumi, no kako smo se uspinjali naišli smo na sve više snjega. Kod vrha ga je bilo petnajstak centimetara. Uspon je trajao sat i pol, taman da se malo rashodamo. Na vrhu nas je dočekala kula-vidikovac na Vojaku. Navodno se sa kule vidi čak i Italija , al kad nema oblaka. Mi smo imali sreće da je na tren zasjalo suce iznad oblaka i nakon toga se navukla magla. Vratili smo se istim putem, izigravajući skijaše po rahlom snjegu. U domu smo se osvježili pojeli još malo onog istarskog variva i spustili se do mora. Naravno kombijem. Bilo je dosta hodanja za taj dan. U Ičićima smo opet napustili kombi i malo prošetali do centra Opatije i u restoranu Slatina počastili se prekrasno aranžiranim palančinkama sa sladoledom. I potom krenuli doma.
Eto, unatoč lošem vremenu naša volja za planinarenjem se nije gasila i na kraju smo bili sretni kaj nismo bili doma ta dva tmurna dana i vucarali se po kući.
Milica Fuček
