Nedjelja, grad još spava. Sa prvim osvitom dana krećemo na put prema Slatinskom Dremavcu, selu podno Papuka, iznad kojeg se nalazi planinarski dom Jankovac, na 475 metara n/v.

Putovanje od sat i pol smo iskoristili za dremuckanje u toplom kombiju, ali približavajući se našem odredištu ostavljali smo san iza sebe i uživali u ostacima zlaćenog, lepršavog lišća u krošnjama bukovih šuma. Uz naš put pratio nas je vedar, živahan, užurban potočić premještajući se čas sa desne strane, a čas sa lijeve strane, stalnim presijecanjem našeg puta. Žurio se svojim putem prebacujući kapljice preko kamenja stvarajući malene šuštave slapiće.

Još kojih pet stotina metara i stižemo do planinarskog doma. Izlazimo iza krivine i naše oči privlači prekrasan slap Skakavac, koji se obrušava sa visine padajući na stijene koje se nalaze ispod njega. Klizi niz njih stvarajući vodenu pjenušavost razbacujući tisuće kapljica koje vjetar raznosi po granama, smrzavajući ih i pretvarajući u prekrasne ledene kristale. Nismo mogli odoljeti, a ne približiti se takvoj ljepoti koju nam je Bog ostavio u nasljeđe.

Planinarski dom Jankovac nalazi se na mjestu ljetnikovca grofa Jankovića čiji se grob nalazio usječen u planini iznad samog ljetnikovca, a današnjeg planinarskog doma. Laganom šetnjom oko dva smaragdno zelena jezerca, otišli smo posjetiti njegov grob do kojeg se trebalo itekako potruditi jer su prve dvije stepenice otklizale niz padinu, tako da smo se trebali penjati po kamenju da bismo došli do ostalih koje su vodile do prostora gdje se nalazio grob grofa Jankovića. Sarkofag, izgrađen od kamena, bio je sada porušen i osim razbacanog kamenja ništa više nije ostalo. Sada je to samo tužna spomen na mjesto gdje je nekada, po svojoj želji, bio pokopan grof Janković.

Uživajući u okolišu pitomog Papuka dočekali smo naše prijatelje iz Županje i Vinkovaca sa kojima smo krenuli u hod od dva sata. Po šumi je bilo snijega koji se pod sunčanim zracima topio, tako da smo na nekim mjestima propadali i do tridesetak centimetara. Ništa strašno, ali još nenavikli na snijeg, zabavljali smo se izvlačeći noge iz njega. Stigli smo i do mjesta koje se zove Jezerce. Naš vodič Bero, rekao nam je da je to mjesto, srce Papuka. Trenutak smo se tu zadržali, i odmah su to neki iskoristili i napravili snjegovića, ali tek nekih dvadesetak centimetara visine. Uz dobro raspoloženje i prekrasan sunčan, ali hladan dan vratili smo se u planinarski dom, gdje nas je čekao topli grah. Nakon okrijepe i kratkog druženja, oprostili smo se od svojih prijatelja i lagano krenuli svojim domovima, ispunjeni novim iskustvima.